Današnja je istrapedia.hr u dijelu u kojem svaki dan objavljuje značajne datume iz istarske povijesti iz kojih se može pronaći vrelo zanimljivih podataka, objavila kako je upravo 7. lipnja Dan prvog spominjanja Pazina.
No, naša potraga za točnim datumom otkrila nam je scenarij kojeg se ne bi posramio niti Dan Brown i pomalo podsjeća na zamršeni filmski scenarij.
No, neki dan, točnije 2. lipnja je uz pregršt zanimljivih aktivnosti, u koje su se uključile institucije, građani i obilježen je Dan grada Pazina. Ovaj datum svoje uporište ima u odluci Gradskog vijeća iz 1993. godine kada je donesen prvi Statut Grada Pazina kao jedinice lokalne samouprave.
Upravo tada je prvi put formalno određen i službeni datum gradskog praznika, koji je zamijenio prvotni 9. svibnja, dan kada je Pazin oslobođen u Drugom svjetskom ratu.
Ne ulazeći u razloge te odluke, datum koji je simbolički povezan s najstarijim poznatim pisanim spomenom Pazina iz 983. godine. Riječ je o srednjovjekovnoj ispravi cara Otona II., u historiografiji poznatoj kao Adamova listina, u kojoj se spominje Castrum Pisinum. No, original te odluke nije sačuvan, već se prvo spominjanje Pazina nalazi na prijepisu.
Dr.sc. Josip Banić, medievalist i viši asistent s Hrvatskih studija i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u 36. broju Pazinskog memorijala ima rad „Rodni list Pazina: diplomatička raščlamba listine Otona II. porečkom biskupu Adamu iz 983. godine (DOII 301, takozvana Adamova listina)” bavio se vrlo detaljno ovom tematikom.
U njemu kaže: „Srednjovjekovne listine nerijetko kriju najstarija pisana svjedočanstva o antičkim i medievalnim gradovima, od kojih mnogi tu tradiciju baštine do danas. Takav je slučaj i s Pazinom čiji je rodni list javna isprava koju je Oton II., car Svetog rimskog Carstva, 983. godine izdao tadašnjem porečkom biskupu Adamu. U toj se listini među posjedima koje car potvrđuje porečkoj Crkvi, navodi i castrum Pisinum.
Riječ je o povijesnom izvoru od izvanrednog značaja, kako za Pazin, tako i za Istru, no ova je listina u historiografiji vrlo različito interpretirana. Na primjer, do danas nije jasno postignut konsenzus o naravi potvrđenih posjeda: radi li se o svjetovnoj jurisdikciji ili samo o crkvenim ingerencijama ili pak o kombinaciji jednih i drugih? Štoviše, čak je i sama autentičnost isprave i dalje upitna.”
No, upravo oko tog povijesnog temelja razvila se i znanstvena rasprava.
Dokument se sigurno odnosi na lipanj 983. godine, dok točan dan unutar mjeseca nije moguće precizno utvrditi zbog kasnijih prijepisa i ograničenja izvornog materijala.
Bunić u zaključku svoje studije ističe da historiografija ne može sa sigurnošću potvrditi je li riječ o 2., 7. ili nekom drugom danu lipnja, već samo o mjesecu izdavanja isprave, koja je u prijepisu sačuvana na pergameni, pisanom materijalu (podlozi za pisanje) koji se izrađuje od životinjske kože, najčešće od ovce, koze ili teleta, koja je posebno obrađena, očišćena i zategnuta.
No, Adamova listina nije preživjela u originalu. Ipak, pergamena je nekom srećom izbjegla crnu sudbinu koja je snašla lavovski dio najstarijih listina Porečke biskupije. Naime, tijekom biskupovanja Otona (vl. 1256. – 1282.) istaknuti istarski velikaš Monfiorito od Pule (čija će se obitelj od 1290-ih početi nazivati Castropola) poslao je grupu nasilnika da provali u riznicu Porečke biskupije i uništi sve stare povelje, dokumente koji bi mogli ići u prilog Crkvi u sporu ovog pulskog velmože i tadašnjeg porečkog biskupa.
Tada je, kako svjedoče očevici tog zločinačkog čina, Monfioritova razularena banda zaplijenila najstarije listine iz porečke crkvene riznice, dio uništila, a dio bacila u more. Srećom, kako svjedoči jedan očevidac 1297. godine, na porečkoj su se obali našle žene i djeca koji su „pecali“ listine iz mora te ih potom vratili Biskupiji. Nesumnjivo su tako izgubljene brojne isprave koje su rimski pape, kraljevi i carevi izdali porečkim biskupima. Listina Otona II. je, međutim, preživjela ovaj napad, a pronašao ju je porečki biskup Bonifacije (vl. 1282. – 1305.), vatreni prelat koji je dokument odmah instrumentalizirao u svrhu borbe protiv svojih brojnih protivnika: porečke komune, Venecije i akvilejskog patrijarha Rajmunda della Torrea (vl. 1273. – 1299.).
Bonifacije je na biskupsku stolicu sjeo u posebno teško vrijeme za porečku Crkvu…..Bonifacije je hrabrošću epskih razmjera odlučio odvažno stati sam protiv svih. Niti Venecija niti akvilejski patrijarsi nemaju nikakvih prava nad Porečem, tvrdit će nepokolebljivo biskup Bonifacije, jer stare povelje rimskih kraljeva i careva jasno svjedoče da vlast nad gradom i okolnim distriktom ima porečki biskup i nitko drugi.
U toj odvažnoj borbi protiv porečke komune, odnosno Venecije, i akvilejskog patrijarha, Bonifacije se nije mogao osloniti na ništa drugo negoli na moć pisane riječi i autoritet javnih isprava, barem onih koje su preživjele Monfioritovo barbarstvo. U svojoj potrazi za starim ispravama, Bonifacije je našao čuveni Eufrazijev privilegij, tobože iz 543. godine, a zapravo falsifikat iz kasnog XII. ili ranog XIII. stoljeća, te presudu istarskog markgrofa Bertolda IV. od Andechsa iz 1194. godine. Oba dokumenta potvrđivala su vlast porečkih biskupa nad cijelom civitas Parentina i okolnim distriktom.
U istom je periodu Bonifacije pronašao i listinu kralja Henrika izdanu u Veroni kojom se Porečkoj biskupiji i tadašnjem biskupu Alemaru potvrđuje svjetovna jurisdikcija nad brojnim posjedima unutar dijeceze: Motovunom, Ružarom (kraj Vižinade kraj Poreča), Nigrinjanom (kraj današnjih Labinci), nad kulom kraj današnjeg Tara i kulom kraj Červara, Medelinom (također kraj Vižinade kraj Poreča), nad pazinskim kaštelom (castrum Pisinum), nad onim što su porečkoj Crkvi darovali kraljevi predšasnici, odnosno Rovinjem, te nad nekim neodređenim posjedima u mjestima Dvigrad i Bale.
Osim ovih izrijekom nabrojenih posjeda (praedia), porečkim se biskupima ovom listinom priznalo svjetovno pravo i nad „kojemgod mjestom u kojem rečena Biskupija ima zemlju“. Riječ je o moćnoj ispravi koju je Bonifacije dao prepisati na novu pergamenu te 14. ožujka 1286. godine javno pročitati u porečkoj crkvi ispred mjesnog klera i pučanstva.”
Banić navodi i kako „Original ove povelje danas je izgubljen, ali sačuvan je prijepis od 14. ožujka 1286. godine koji je naručio biskup Bonifacije te kopija izvornika koja je krajem XV. stoljeća zapisana u prvu knjigu prava Porečke biskupije. ….
Ove diplomatičke nedosljednosti dovele su Luju Margetića (medievalista, op.a.) do zaključka da je ovdje riječ o krivotvorenoj ispravi i to o pravom historijskom falsifikatu. Međutim, ove diplomatičke devijacije mogu se pripisati greškama i pogrešnim emendacijama prepisivača. Štoviše, postoje čvrsti diplomatički argumenti koji govore u prilog autentičnosti ove listine.”
Banić dalje piše: „Rodni list Pazina sačuvan je u tri rukopisne tradicije i u trima ovjerenim prijepisima…. Sve kopije nastale su krajem XV. stoljeća, a ovjerili su ih u kolovozu 1519. godine ravenski notari Julije Brusamolin (kopije B i C) te Ivan Evanđelista Mengolus (kopija D). Svi ostali prijepisi Adamove listine – registrirani u istarskim župnim arhivima, u seriji Ursariae Monumenta, pa čak i u vatikanskim arhivskim fondovima – temelje se na prijepisu B te su u većoj ili manjoj mjeri emendirani (ispravljeni).”
U Zaključku rada Banić spominje sljedeće: „Budući da je porečki biskup Bonifacije krajem XIII. stoljeća pronašao ispravu Otona II. u svom interpoliranom obliku i s utisnutim izvornim voštanim pečatom, zaključuje se da sve kopije ove isprave ne potječu iz izgubljenog originala koji je izdan u Veroni početkom lipnja 983., već iz interpolirane kopije u obliku diplome nastale za vrijeme biskupa Andrije, na koju je potom preseljen izvorni pečat.
Ovakva „poboljšanja“ javnih isprava prakticirala su se diljem Europe u X. i XI. stoljeću pa ovaj porečki primjer ne predstavlja unicum. stvaranjem kopije u obliku diplome, rukopisa iz kojeg će poteći svi danas sačuvani prijepisi, došlo je do nekoliko pisarskih pogrešaka pa je tako izvorni broj indickije „XVI“ pogrešno prepisan kao „XIII“, a vrlo je vjerojatno i datum „VII nonas iunii“, koji ne postoji u rimskom kalendaru, samo pisarska omaška izvornog datuma „IIII nonas iunii“, što bi odgovaralo 2. lipnju.
Stoga se zaključuje da se Pazin u pisanim povijesnim vrelima prvi put spominje najvjerojatnije 2. lipnja 983. godine.”
Unatoč povijesnim raspravama, 2. lipnja ostaje službeni Dan Grada Pazina, dok Adamova listina ostaje simbol početka pisanog spomena grada – ali i podsjetnik da srednjovjekovni izvori ne nude uvijek precizne odgovore koje traži moderna administracija.
