U nedjelju, 20. listopada 2024. u Škropetima, u crkvi Blaženog Alojzija Stepinca obilježena je pedeseta godišnjica misništva pokojnog Bruna Ivetca, a na inicijativu župnika don Ruda Rudolfa Korace.
U prepunoj crkvi koja se nalazi neposredno iza Brunove rodne kuće preč. Milan Mužina (pulski dekan i župnik) koncelebrirao je svetu misu, te je između ostalog rekao da je ovaj dan za njega od iznimnog značaja zbog tri stvari. Prvo, jer je ovo Misijska nedjelja, drugo jer mu se ostvarila želja da održi misu u ovoj crkvi za što se i molio, i treće da se spomenemo njegovog prijatelja i kolege Bruna Ivetac koji je pred 50 godina na taj dan sahranjen.
U propovijedi se prisjetio Bruna s kojim se školovao i prijateljevao. Zajedno su bili u sjemeništvu u Pazinu, a s njima i vlč. Željko Zec, koji je isto tako bio nazočan na ovoj svetoj misi. Svi su oni ista generacija. Od velečasnog Mužine smo doznali i to da je pokojni Bruno rođen 07.svibnja 1950. od oca Ivana i majke Katine rođ. Kalac. OŠ je završio u Karojbi. Išli su 1964. god u Sjemenište u Pazinu, kamo je došao iz Učiteljske škole, a odgojitelj u Sjemeništu je tad bio don Rudi Koraca. Nakon vojnog roka su se ponovo našli na Bogosloviji u Rijeci.
“Tada je u sjemeništu bio vrstan daktilograf i svima nam je pisao na onim starim mašinama kadgod nam je trebalo. Dogovorili smo se da ćemo 1973. upisati autoškolu u Pazinu. Bruno se nije pojavio u Pazinu, pa sam otišao k njegovim roditeljima da vidim što je, ali sve je bilo zatvoreno, pa su mi susjedi rekli da je Bruno otišao na hitnu u Pulu. Tamo su ga zadržali u bolnici i na početku nove akademske godine došao je u Rijeku. Bolovao je te godine, ali je isto tako redovito polagao ispite. Na kraju te akademske godine bolest se pojačala, pa je bio neko vrijeme u bolnici u Puli, a potom u Ljubljani.”
Iz Ljubljane je došao na mladu misu vlč. Mužine, 11.08.1974. u Mužine, u pratnji dvije medicinske sestre koje su ga njegovale. Nakon te proslave otišao je na daljnje liječenje u Ljubljanu. Nakon mjesec dana su ga vratili kući jer je bolest napredovala. Ležao je u tadašnjem sjemeništu u Pazinu gdje su ga njegovale časne sestre. Dana 08.09.1974. dobio je od Vatikana dozvolu da bude zaređen za svećenika, jer je želio umrijeti kao svećenik. Mužina ga je više puta posjetio u bolesničkoj sobi i desetak dana prije smrti Bruno mu je rekao: “Ja odlazim i moliti ću za tebe, a ti ćeš raditi.”
Od vlč. Mužine doznajemo i to da se Bruno u svojoj bolesti molio ”Oče, neka bude volja Tvoja” i da se nikad nije tužio na svoju bolest. Mužina ga je pitao: ”Te boli?”, a Bruno je odgovorio: ”Ne, samo ne moren. Samo mi popravi kušin (jastuk).” Mužina je ispričao i to da je Bruno volio svoje selo – Škropete. Tu su oni dvoje šetali. Bruno mu je rekao: “Milane, mene pokrivaju valovi boli i znam da ću brzo preplivati rijeku. Ja moram poć, Ti ćeš ostati. Ja ću moliti, a Ti ćeš raditi.”
“On me prati uvijek i sve sam terete uspio izdržati jer znam da On moli za mene. Samo po patnji dolazimo do cilja. Tamo nas svi čekaju i da primimo milosrđe kao nagradu za sve. Budite ustrajni Škropećani, Motovunski Novaki i svi nazočni. Budimo hrabri – svećenici, redovnici i redovnice. Hvala svima koji ste pomogli Brunu – Marija Brunova sestra, Stana Brunova druga sestra u Bermu, susjedima, sestre Srca Isusova, sestra Kleofina, s. Beata, liječnicima, sestri Pini, s. Kazimiri. Neka Bog naplati svima koji su mu pomogli u teškoj bolesti. On je tu s nama i raduje se! Nosite ga u srcu. Hvala Bruno!” rekao je na kraju vlč Milan Mužina i tiho zaplakao.
U ovoj su svečanoj Sv misi na oltaru bili nazočni i preč. Mladen Matika, te umirovljeni svećenik Dragutin Petrović, a župnim je zborom ravnao župnik Rudi Koraca koji se na kraju svečanosti osvrnuo na život Bruna Ivetac, svima zahvalio za dolazak, te pozvao na druženje i domjenak ispred crkve. Taj se dan i nebo radovalo jer je sunce grijalo kao da smo pred ljeto. (FOTO: Milivoj Sinčić i Gracijela Putina)
